|
|
| < | siječanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Na ovom blogu pisat ću o prirodi.Znači o životinjama,super prirodnim mjestima itd.Ovo je pravo mjesto za sve prirodoljupce.Uživajte.
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
blogači::::
bizzi.blog.hr
mucacita.blog.hr
Hollywood6.blog.hr
tutor.blog.hr
¤*m@rtin@*¤
Ove postove nećete ćesto susretati.Njih ću pisati samo ako se dogodi nešto važno.
Za vas imam par zamolbi:-ako posjetite blog,molim vas da ostavite što
više komentara
-preporučite ovaj blog svojim prijateljima
-linkajte me,pa ću i ja vas
Hvala,to je sve za prvi info blog.
Vaša Niagara.
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Carnivora
Porodica: Felidae
Rod: Lynx
Vrsta: L. lynx
Dvojno ime
Lynx lynx
(Linné, 1758)
Obični ris (Lynx lynx), ili eurazijski ris je najveća mačka u Europi pa i na hrvatskom tlu. To je vrsta iz roda risova unutar porodice mačaka. Kad se u Hrvatskoj kaže 'ris', u pravilu se misli upravo na ovu vrstu.
OSOBINE
Dužina tijela im je do 1,30 m (uz dodatak repa od 11 do 25 cm) a u ramenima su visoki oko 65 cm. U srednjoj Europi, ovisno o području gdje žive, prosječno su teški od 20 do 26 kg (krajnje vrijednosti su 12 do 37 kg). Ženke su s prosječnom težinom od 17 do 20 kg (krajnosti su 12 do 29 kg) osjetno lakše od mužjaka. Zajedničko svim vrstama risova su šiljaste uši s čuperkom dlake na vrhu, i kratak rep. Krzno im je žućkasto do sivo smeđe i često prošarano tamnijim pjegama do eventualno prugama. Šare ovise o okolišu i od područja do područja su različite. Ova vrsta ima izražene čuperke duže dlake na obrazima.
NAČIN ŽIVOTA
Ris je samotnjak koji lovi prije svega u sumrak i noću. Spektar njegove lovine su mali i srednje veliki sisavci i ptice, ovisno koje vrste žive na njegovom staništu. Vrlo se rijetko poneka jedinka specijalizira na domaće životinje kao što su koze ili ovce. Lovi tipično kao sve mačke: prikrada se iz zasjede zaskoči lovinu ili ju sustiže u kratkom trku (najviše do 20 m).
Mužjak i ženka se sreću samo kratko radi parenja između siječnja i travnja. Nakon skotnosti od deset tjedana, ženka koti dvoje, troje mladunaca na nekom mirnom mjestu i ostaju uz majku do slijedećeg proljeća. Smrtnost mladunaca je vrlo velika, tako da samo oko polovine mladunaca doživi godinu dana.
Očekivani životni vijek im je 10-12 godina, no postoje i izviješća o jedinkama koje su doživjele i dvadesetčetiri godine.
U Hrvatskoj ris živi na Velebitu i zaštićena je vrsta, premda većina ljudi na tu zabranu lova ne gleda. Bio je istjeran iz hrvatskih planina sve dok se nije vratio.
OVO JE JEDAN PRESLATKI RIS IZ ZAGREBAČKOG ZOOLOŠKOG VRTA
...A OVO JE JEDAN IZ RISNJAKA
OSOBITOSTI
Krajobrazno Velebit većim dijelom spada u Liku gdje svojom šumovitom stranom lica stoji kao bedem ka posve različitom Kvarnersko - Velebitskom prostoru vegetacijski ogoljenom od jakih bura, posolica i stoljetne sječe hrastovih šuma.
Vršni pojas Velebita ima obilježja visokoplaninskog reljefa sa izuzetnim bogatstvom krških skulptura, kukova i greda u neprestanoj izmjeni sa šumovitim dulibama i planinskim travnjacima kao najraznorodnijim biološkim staništima.
Klimatski na prostoru parka razlikujemo dva areala , u uskom obalnom pojasu - mediteranski, a u ostalom dijelu Parka alpsko - dinarski. Specifikum cijelog područja dobro je znani i opjevani snažni sjeverni vjetar - Bura, što puše sa Velebita ka Jadranskome moru.
S obzirom na svoje hidrogeološke, geomorfološke, pejzažne, florističke i faunističke značajke područje krša objedinjuje najveći broj posebnosti Hrvatske.
Velebitske šume bukve i jele dom su značajnim populacijama velikih zvjeri (vuk, medvjed i ris).
Splet prirodnih okolnosti stvorio je različita staništa velikom broju hrvatskih i velebitskih endema i relikata flore i faune . Žarišta velebitskog endemizma nastala su u okrilju stijena i točila, na ostacima najjužnijih europskih cretova, u tisućama krških tvorevina (špilje, vrtače, ponikve, škrape, jame, stijene i klanci) i vodotocima sa jedinstvenim životnim zajednicama sedrenih slapišta rijeka Zrmanje i Krupe. Po pitanju endemizma osobito je značajno još uvijek neistraženo krško podzemlje u kojem se gotovo redovito u istraživanjima otkrivaju nove vrste.
evo malo slika prirode i životinja sa Velebita
Zlatni retriver pripada u VIII FCI grupu.
Atraktivnog je izgleda , srednje velik pas poluduge dlake čija boja varira od svijetle boje vrhnja do boje starog zlata .
Nekad je pasmina bila izuzetno cijenjena u lovačkim krugovima, na našim prostorima međutim nikad nije postala popularna među lovcima. Vjerojatno je razlog dužina dlake u koju se rado petljaju čičci i grančice a teško se otkriju krpelji. Bez obzira na to što se vrlo rijetko kod nas koristi isključivo za lov , pasmina da bi dobila uzgojnu dozvolu mora položiti IPO (ispit prirođenih osobina), na kojem se od psa zahtjeva mirnoća na pucanj, vodljivost, donošenje pernate divljači sa suhog i iz vode. Pasmina je sklona oboljenju kukova, za uzgojnu dozvolu se traži snimka kukova, tako da je vrlo rizično kupiti psa u neprovjerenim uzgajačnicama ili od roditelja koji nemaju snimljene kukove . Isto vrijedi i za navedeni IPO, ako ga roditelji šteneta nisu položili znači da im narav nije ispitana, tako da ne čudi da danas možemo vidjeti plašljive ili agresivne zlatne retrivere, k tomu još bolesne!
Ipak je zlatni retriver zadržao svoje odlike bez kojih danas ta pasmina ne bi bila ista i narav zbog koje ju volimo. To su temperamentni psi koji obožavaju vodu i sve vezano uz nju, neumorno će plivati dok god im vlasnik baca kakvu granu ili lopticu takve igre zlatni retriver voli i na suhom, donošenja bačenog predmeta nikad dosta!
Može se reći da je to jedna od najpopularnijih pasmina na koju se odlučuju obitelji. Pasmina je izuzetno inteligentna, brzo shvaćaju i lako uče, najveće veselje im je boraviti uz obitelj, ne vezuju se uz samo jednog čovjeka i vrlo su prilagodljivi, svakog novog člana obitelji kao i goste prihvaćaju s radošću i kao potencijalne prijatelje za igru i maženje. Zato se ne treba odlučivati uzimati pasminu ako će pas često boraviti sam, postaje depresivan i pati ako nije uključen u obiteljska događanja.
Najljepše je kad se na pasminu odluče obitelji i pojedinci koji često izletuju u prirodu, idu na kupanje, trčanje, žive sportski i u mogućnosti su svog psa svuda voditi sa sobom. Zlatni retriver s veseljem prihvaća i druge pse, nisu ljubomorni niti agresivni prema drugim četveronošcima. Onaj tko želi čuvara nije na dobrom putu! Ovo je pas koji će se obradovati i provalniku ! Nisu pasmina koja pretjerano laje, ipak s veseljem najavljuju svakog gosta, također su halapljivi i za komadić mesa su u stanju sve izvesti i onoga tko im ga daje prihvatiti kao najboljeg prijatelja. Skloni su debljanju, tu vlasnici moraju biti dosljedni jer zlatni retriver ne zna kad mu je hrane dosta! Održavanje dlake je jednostavno, redovito češljanje. Imaju dva obilnija linjanja godišnje a inače dlaka ne otpada pretjerano.
Zbog stabilne naravi i izrazite poslušnosti i lakog učenja, sve češće pasminu koriste u svrhu pasa vodiča slijepih osoba, Koriste se kao psi spasioci i kao terapijske psi u rehabilitacionim centrima.
POVIJEST PASMINE
Retriveri kao specifične pasmine nisu bili poznati do kasnog 19. stoljeća. U početku su lovci za lov koristili svoje španijele, settere ili poentere, no s razvojem sportskog lova, njegovom popularizacijom i omasovljavanjem, ali isto tako i modernizacijom lovačkih pušaka pomoću kojih su lovci bili u stanju ubiti više pernate divljači nego što je to bilo moguće prije, javila se potreba za pasminom čija bi osnovna funkcija u lovu bila donošenje divljači (eng. retrieve - pronalaženje; vezano uz lov - naći i donijeti ubijenu divljač). Sportskim lovcima trebao je pas koji bi imao dobar nos, mekana usta, bio poslušan i bez seterskog nagona da "krstare" po lovištu.
Prvi pokušaji stvaranja donosačke pasmine sežu u 1867. godinu u Stafford, gradić u Velikoj Britaniji nedaleko od Birminghama. Ondje su lovci svoje setere-donosače križali sa manjim Sv. Johnovim newfoundlandskim psima koji su došli u Veliku Britaniju s newfoudlandskim ribarskim flotama. Tadašnji newfoundladski psi bili su manji i lakše građeni od današnjih. U daljnja križanja dodavala se krv engleskog vodenog španijela i kolija što je vremenom dovelo do razvoja wavy-coated retrievera ili, u slobodnom prijevodu, retrivera valovite dlake - prvog pravog pretka zlatnih retrivera kakve poznajemo danas. Treba naglasiti i to da su seteri i španijeli koji su korišteni u križanjima tada izgledali bitno drugačije nego što te pasmine izgledaju danas.
Najzaslužniji za stvaranje pasmine zlatnih retrivera bio je Sir Dudley Coutts Majoribanks, kasnije poznat kao Lord Tweedmouth, čiji je uzgoj kreirao prvog pravog zlatnog retrivera. On je 1860. godine šetajući Brightonom sa svojim sinom naišao na prekrasno žuto štene koje je bilo vlasništvo jednog brightonskog obućara koji ga je dobio kao naplatu duga od predradnika na imanju Lorda Chichestera. Lord Tweedmouth odmah se zaljubio u štene, te nagovorio obućara da mu ga proda. To je štene bilo jedino žuto u leglu crnih wavy-coated retrievera. Lord Tweedmouth nazvao ga je Nous. Nous je 1865. godine ušao u Stud Book of Lord Tweedmouth (knjiga bilješaka o parenjima u uzgajivačnici Lorda Tweedmoutha koja sadrži podatke od 1835. do 1889. godine, a koja se čuva u engleskom Kennel Clubu). Nous je 1868. godine paren s Belle, kujom engleskog vodenog španijela koju je Lord Tweedmouth dobio na poklon od svojeg rođaka Davida Robertsona iz Ladykirka na rijeci Tweed, a rezultat toga parenja bilo je leglo od tri žuta šteneta (Crocus, Cowslip i Primrose) što se smatra temeljem zlatnih retrivera kao posebne pasmine. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća objelodanjena je Knjiga bilješaka Lorda Tweedmoutha (Stud Book of Lord Tweedmouth) kroz članke koje je pisao njegov praunuk Grof od Ilchestera. Knjiga je tada bila vlasništvo Lady Pentland, praunuke Lorda Tweedmoutha, a ona ju je poklonila engleskom Kennel Clubu gdje se može vidjeti i danas. Na osnovu te knjige engleski Kennel Club 1960. godine službeno je priznao da je pasminu zlatnih retrivera definitivno započeo Lord Tweedmouth svojim uzgojem u drugoj polovici 19. stoljeća.
OPĆENITO
Britanski standard pasmine (FCI - 111):
OPĆI IZGLED
Simetričan, aktivan, snažan, jednolikog kretanja, miran s dobroćudnim karakterom.
KARAKTERISTIKE
Poslušan, inteligentan, posjeduje urođenu sposobnost za rad.
TEMPERAMENT
Dobroćudan, druželjubiv i pouzdan.
GLAVA
GLAVA I LUBANJA:
Proporcionalna glava sa široko, lagano zaobljenom lubanjom koja je dobro nasađena na vrat. Njuška snažna, široka i duboka. Duljina njuške približno je jednaka duljini od dobro izraženog stopa (dio lubanje koji počinje na kraju njuške, te se penje do početka čela) do "kvržice pameti" (lagano izbočena kost na kraju zatiljka). Poželjan je crni nos, no moguće je da nos posvijetli u zimskom razdoblju ili kod ženki u ciklusnim razdobljima (hormoni), te da više nikada ne povrati prvobitnu boju (što nije pravilo).
OČI:
Tamno smeđe, razmjerno široko postavljene, srednje veličine.
UŠI:
Srednje, umjerene veličine. Usađene su na, otprilike, jednakoj razini s očima.
USTA:
Snažna vilica sa savršenim, pravilnim i kompletnim (42 zuba) zubalom, škarastim zagrizom (gornji zubi moraju prelaziti preko donjih, neznatno ih dodirujući, uspravno postavljeni u vilici).
VRAT: Dobre duljine, mišićav i "čist" (bez obješene kože).
TRUP
PREDNJI DIO TRUPA:
Prednje noge su ravne, dobrih kostiju, ramena leže dosta prema natrag, laktovi su postavljeni blizu. Lopatica i nadlaktica trebale bi biti jednake duljine (pod kutom od 90o), tako da noge budu postavljene prilično duboko ispod tijela.
STRAŽNJI DIO TRUPA:
Sapi i noge su čvrste i mišićave. Koljena su dobro savijena. skočni zglobovi (pete) su nisko smješteni, ne idu ni prema van ni prema unutra. Kravlji stav je nepoželjan.
TIJELO
Uravnoteženo, sa snažnim prsnim košem. Rebra su duboka i dobro zaobljena. Leđna je linija ravna.
ŠAPE: Okrugle, mačje.
REP: Postavljen i nošen u ravnini leđa, treba dosezati do skočnih zglobova.
KRETANJE
Treba biti snažno, ali lagano, bez ikakvih napora. Ravno i sigurno, gledajući i sprijeda i straga. Koraci bi trebali biti dugi i slobodni bez visokog dizanja prednjih nogu.
DLAKA: Ravna ili valovita, s mnogo resa, te gustom vodootpornom pod dlakom.
BOJA: Bilo koja varijanta zlatne ili krem boje, nikako crvene ili mahagonij boje. Nekoliko bijelih dlaka na prsima je dozvoljeno.
VISINA: Od grebena (vrha lopatice) do poda: mužjaci 56-61 cm, ženke 51-56 cm.
GREŠKE
Bilo kakva odstupanja od gore navedenih opisa trebaju se smatrati greškom. Važnost koja bi se dodijelila greški mora biti jednaka njenoj veličini i stupnju.
NAPOMENA
Mužjaci bi trebali imati dva naizgled normalna testisa koji se skroz spuštaju u mošnju.
Koala je životinjica sivog krzna, ponekad s malo bijelog.
Ima veliki crni nos i velike dlakave uši. Koala ima
dugačke ruke i kratke noge sa vrlo dugim i oštrim
kljovama za lako penjanje i držanje na drveću. Gotovo
nema repa.
Nekada ga nazivaju Koala medvjedić, ali to nije. Živi na drveću eukaliptusa i silazi na zemlju samo da bi prešao na drugo drvo.
Koala sjedne u rašlje drveta i tako spava većim dijelom dana, čak po 18 sati. Kreće se i hrani uglavnom tijekom noći. Jako je izbirljiv u hrani i jede samo lisće određenih vrsta eukaliptusa. Tekućinu dobiva iz lišća i zato vrlo rjetko pije vodu.
Koala je sisavac-tobolčar. Ženka donese na svijet samo jedno mlado. Nosi ga u tobolcu dok ne naraste da se može samo držati, a onda samo izlazi iz tobolca i penje se na njena leđa gdje ostaje dok ne odraste.
Koale su se vjerovatno prvi put pojavile u Australiji u vrijeme kad se Australija počela kretati prema sjeveru, polagano se odvajajući od Antarktika , prije nekih 45 milijuna godina. Najstariji fosili koala pronađeni u Australiji stari su preko 25 milijuna godina. Kako se klima mijenjala i Australija postala suhi kontinent, u prilagođavanju vegetacije razvilo se i eukaliptus drvo (Gum Tree) i koale su preživjele zaviseći o njemu za prebivanje a osobito za prehranu.
Domorodci su, vjeruje se, dosli u Australiju prije 60 tisuća godina ili više. Koale su, kao i ostale Australske životinje i ptice vrlo važan dio Domorodačke kulture i pojavljuju se u mnogim Domorodačkim legendama i mitovima. Iako su bile važna domorodačka prehrana, koale su živjele u vrlo velikim brojevima prije dolazka Europljana u Prvoj Floti 1788 godine. Prvi Europljanin koji je opisao koalu je John Price. On ih je opisao u svom putovanju kroz Blue Mountains nedaleko Sydneya, 1789 godine. Godine 1798 dano im je naučno ime: Phacsolarctos cinereus, što znači pepeljasto sivi medvjedić tobolčar. S vremenom je otkriveno da koale nisu medvjedi, vec članovi spečificne grupe sisavaca nazvani tobolčari, koji rađaju živo mlado i nose ga u tobolcu. Danas većina tobolčara živi u Australiji i djelovima Nove Gvineje.
Koala, vjeruje se da na Domorodačkom jeziku, ili barem u većini od njih, jer u Australiji ih postoji nekoliko stotina, znači ne piti. No postoji i vjerovanje da je naziv izvorno nastao od Europskih doseljenika, od rijeci: cullewine, koolewong, colo, colah, kaola. Koala, karbro, boorabee i goribun.
Kako su se nove kolonije širile i počelo masovno krčenje šuma za poljoprivredu, uništavalo se prebivalište i izvor prehrane životinjskog i ptičjeg carstva. Europski došljaci vidjeli su u koali izvor krzna za bogato europsko tržište i u godinama sve do 1930 milijuni koala su ubijeni za krzno.
Već godine 1924 koale su iskorjenite u Južnoj Australiji, opasno ugrožene u Novom Južnom Velsu i procjenjeno da samo oko 500 životinja živi u Viktoriji. U međuvremenu lov na koale prešao je sjeverno Queensland. 1919 godine Queenslandska vlada je proglasila šestomjesečnu otvorenu sezonu na koale i samo u tom vremenu 1 milijun je ubijeno. Iako je sezona službeno ostala zatvorena sve do 1927 godine, kad je sezona ponovo otvorena, preko 800.000 koala je ubijeno samo u jednom mjesecu. Zgraženost javnosti prema pokolju natjerao je vladu u svim Australskim drzavama da do kraja 1930-ih godina proglase koale zaštićenom vrstom. Nažalost, takav zakon nije donesen i za drvo eukaliptusa, o kojem koale ovise, te se rušenjem tog drveća nastavila opasnost koja prijeti koalama.
Danas u svim državama ostavljene su zašticeni dijelovi šuma za kolonije koala. U tome prednjači država Viktorija, koja je prva potpuno zaštitila koale, njihove naseobine i prehranu. Koale su se oporavile i postale jedan od simbola Australije i pored kengura prateća slika uz ime Australija.
Obilje i raskoš vode, vjerojatno je prvo što ljudi pomisle kad se
prvi put susretnu sa plitvičkim slapovima. Plitvička Jezera su
jedinstven prirodni objekt sa specifičnom pojavom krške
hidrografije koji uz bogatu floru i faunu predstavlja
neprocjenjivu načnu vrijednost. Velika raznovrsnost i
različitost prirodnih oblika dovele su do toga da je Nacionalni park
Plitvička Jezera upisan u UNESCO-ov "Popis svjetske baštine" 1979.
godine.
Plitvička Jezera smještena su na granici dvaju klimatskih
područja: maritimnog i kontinentalnog gdje se sukobljuju
naizmjenični prodori vlažnog maritimnog
zraka i kontinetalnih zračnih struja. Godišnja količina oborina
iznosi 1487 milimetara a srednja godišnja temperatura zraka 8,7 °C.
Godišnja doba ovdje se očituju u izrazitim oblicima.
Najatraktivniji dio nacionalnog parka prostire se u 8km
dugom području jezera i slapova,
gdje se nalaze najbolje uređene turističke staze.
Kilometarska mreža drvenih mostića i staza omogućuje
bliski kontakt sa slapovima i jezerima. Da bi se obišao
najuži pojas nacionalnog parka potrebno je više dana,
stoga su u parku razrađene razne varijante obilaska,
obzirom na vrijeme koje turistima stoji na raspolaganju.
Na samom početku možda je
zgodno spomenuti kako su izgrađeni jedinstveni drveni mostići.
Iako su Plitvička Jezera nacionalnim parkom proglašena još
8. 04 1949. godine, do 1958. godine prihodi su ostvarivani
sječom šume a zbog neprohodnosti područja je bilo malo
posjetitelja. Ing. Josip Movčan, tadašnji predsjednik uprave
parka došao je na ideju da sustavom drvenih mostića omogući
posjet većem broju posjetitelja, a time i veće prihode.
U slijedećih pet godina prihodi su se upeterostručili. Vodeći
računa i o ekologiji kasnije su nabavljeni čamci na električni
pogon i vlakići za prihvat posjetitelja. Do tada se akademik
prof.dr. Ivo Pevalek protivio masovnijem javnom posjećivanju
parka tvrdeći da će turisti "na potplatima s Plitvičkih Jezera
odnijeti ono najvrijednije - sedrene barijere".
Ing. Movčan predložio je akademiku Pevaleku izgradnju
300m mostića povrh sedrenih barijera, kao pilot projekt.
Akademik je to prihvatio i na kraju se složio sa mostićima
i drvenim stazama kao trajnim rješenjem.
U to doba je iz Zavoda za zaštitu prirode stigao nalog da
"Movčan odmah mora srušiti svoje tobogane". Kako vidimo
uprava parka se oglušila na taj nalog¸, a Zavod se nije
usudio pribjeći nasilnom rušenju. Ovakvim i sličnim
zahvatima Plitvička Jezera su napravila odmak ka
liberalnijem, tzv. američkom tipu nacionalnog parka
gdje spadaju područja koja su pošteđena većih
gospodarskih zahvata, a služe za odmor i uživanje
u prirodi uz odgojnu funkciju.
Niagarini slapovi pripadaju ovoj kategoriji slapova i predstavljaju njen tipičan uzorak (vidi skicu). Ime slapova potječe od indijanskog naziva "Ony-aka-ra", što znači "Voda koja grmi". Početak stvaranja Niagarinih slapova je procjenjen na prije 12500 godina, neposredno uz tadašnje jezero Iroquois, prethodnika današnjeg jezera Ontario. Slapovi su se tada nalazili 11km nizvodnije od današnjeg položaja. Godišnje je voda Niagare otkidala 0,5-2m stjenovitih rubova slapova koji su se onda pomicali uzvodno.
U drugu kategoriju destruktivnih slapova spadaju svi oni kod kojih nije samo vodena erozija uzrok stavaranja terasa, već su pregrade nastale zbog tektonskog ili ledenjačkog djelovanja, odnosno zbog više ili manje otpornih slojeva, kao i zbog raznih prepreka u koritima tekućica. Te slapove nazivamo konsekventni destruktivni slapovi ili produbljući, dubeći slapovi.
Kada u popularnoj britanskoj humorističkoj seriji "Zvonili ste milorde", u posjet lordu Meldrumu stignu "visoki" gosti, dakako dramaturški izmišljeni, kralj i kraljica Dalmacije, njegov osebujni brat Teddy upita: "To su oni iz čije je zemlje pas dalmatiner?"
Nasmiješeni pjegavac Vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima.
Iako se radi o vremenima iz prve polovice prošloga stoljeća i iako su baš Britanci neko vrijeme bili među brojčano vodećim turistima na Jadranu, vjerojatno bi većinu pojam Dalmacije prije podsjetio na spomenutu pasminu zanimljive prošlosti, nego li na čarobnu "obalu tisuću otoka". Ovaj uzorni čovjekov pratitelj i cijenjeni kućni ljubimac, jedna od pet autohtonih hrvatskih pasmina, kako piše David Taylor u knjizi "Vaš pas", premda nosi ime jednog od najpoznatijih krajeva naše domovine, u hrvatskim ga krajevima u autohtonom obliku više nema. Neki kinolozi sumnjaju u njegovo podrijetlo, no njegov se lik može pronaći na grobovima dalmatinskih velikaša i u gradskim statutima primorskih gradova, gdje ga nazivaju "'malim danskim psom". Iako je podrijetlo psa dalmatinera obavijeno velom davnih vremena, većina autora i povjesničara slaže se u tome da se radi o drevnoj i čistoj pasmini. Neki drže da je njegov rodni kraj Egipat, gdje su lovački psi s točkicama po koži uklesani u prizorima na faraonskim grobnicama. Drugi ga pak, smještaju u Indiju, no najpopularnija ga teorija ipak pripisuje našoj Dalmaciji. Neke zbunjujuće rasprave o njegovu podrijetlu najvjerojatnije imamo zahvaliti i brojnim zemljama koje su kroz povijest vladale dalmatinskom obalom. Bilo kako bilo, pas dalmatiner spominje se 1737. i u arhivima đakovačke biskupije, opisom koji mu posve odgovara, pod ime-nom Canis dalmaticus. Pasmina se brzo proširila Europom, mnogi tvrde zahvaljujući lutanjima Roma kod kojih su pjegave životinje, inače, iznimno na cijeni. Stigavši u Englesku, gdje je uzgojem dobio današnji oblik, nije se dokazao među tamo prisutnim lovačkim pasminama, najviše zbog toga jer je po prirodi blag i draža mu je igra i maženje od natjeravanja jadnih divljih životinja. Usprkos nesklonosti lovu, odlika mu je da se dobro slaže s konjima, odnosno da ih njegovo prisustvo smiruje, pa je nekoć bio tradicionalni pratitelj gospodskih kočija. U drugoj polovici 18. stoljeća, u Engleskoj je čak postojala moda prema kojoj je otmjene kočije pratilo i po četiri ili pet dalmatinskih pasa. Kada su kočije zamijenili automobili, dalmatinere se moglo vidjeti uz vatrogasna kola koja su se posljednja mehanizirala, pa su ih još uvijek vukli konji. Motorizacijom vatrogasnog poziva isčezla je i njegova uloga "sljeditelja vatre", no dalmatinski je pas i do dan danas ostao maskota ovoga poziva u mnogim zemljama svijeta. Vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima. Dobri poznavatelji kažu da mu je potrebno puno kretanja te da osobito voli društvo ljudi, ali rado poprima loše navike svojih gospodara i ostalih pasa, pa stručnjaci za njega savjetuju upis u pseći vrtić. Duga je repa, kratke i guste dlake, visoko postavljenih ušiju, vitka i mišićava tijela, glavno svojstvo psa dalmatinera su njegove pjege koje su smeđe ili crne (ali nikad oboje), okrugle, ispravne veličine i jednoliko raspoređene. Unatoč kratkoj i gustoj dlaci, čak i kod redovitog četkanja, dalmatinski se pas obilato linja, zbog čega mu je uvijek hladno.
Živahan, skladno građen, jak i mišićav pas, iako ne grub. Ima vretenasto tijelo. Brz je i uporan. Glava mu je osobita, priljubljenih ušiju, okruglih očiju, potpunog škarastog zubala. Dozvoljena su dva varijeteta: bijeli s crnim tačkama i beli s jetreno smeđim tačkama. Kod crnog oči su tamne, a kod smeđeg jantarno smeđe. Sluznice nosa, rubovi očnih kapaka i nokti odgovaraju boji tačaka koje su po tijelu veće, a po glavi, nogama i repu manje. Sitne točkice između većih su nepoželjne. Rep je pružen nešto iznad linije leđa, nikad savinut i prebačen prema glavi. Šape mačje. Dlaka je kratka, tvrda, gusta, glatka i sjajna. Visina: 56 - 61 cm (mužjaci), 54 - 59 (ženke), teži do 25 kg. Dalmatinski pas je u svijetu najpoznatija hrvatska autohtona pasmina. Dobio je ime po Dalmaciji i ilirskom plemenu Dalmati. U 14. stoljeću organizirano se uzgajao u Đakovačkoj biskupiji i korišten je kao vojnički pas, pratilac konjanika te kao lovački pas gonič i ptičar pod imenom dubrovački gonič. U američkoj vojsci prenosio je poštu i lagane terete, a služi i kao vatrogasni pas. U 19. st. Vero Shaw ga prvi imenuje tim službenim imenom. Prema standardu FCI-a naziva se dalmatinac, a domicil te pasmine ima Dalmacija, Republika Hrvatska. Dalmatinac je registstriran kod AKC (American Kennel Club) 1888 godine.Taj prijatan trkač nije pas za ljude koji ne žele pobuđivati pažnju. Njegovo pjegavo tijelo je već iz daleka oznaka da dolazi nešto posebno (često ga koriste za marketing). Voli trčanje i stoga se dobro osjeća na selu, u velikom vrtu, među djecom ili konjima. Prilagodljiv je i inteligentan pa se preporučuje za pratnju. Lako ga je njegovati i ima izrazito dobar smisao za čistoću. Po prirodi je zdrav, prijatan i osjećajan. Doživi 12 godina.
Created by Crazyprofile.com
allowScriptAccess='sameDomain' type='application/x-shockwave-flash'
pluginspage='http://www.macromedia.com/go/getflashplayer'/>